[:hr]22. svibnja 2018. u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku održan je okrugli stol „Mogućnosti i poteškoće međuresorne suradnje u zaštiti dobrobiti djece“. Ciljevi okruglog stola bili su propitati (1) Koji je pravni okvir suradnje sustava zdravstva, sustava socijalne skrbi, sustava odgoja i obrazovanja i pravosuđa u razmjeni informacija koje su ključne za procjenu rizika i sigurnosti djece u skladu s postojećim zakonskim normama i međunarodnim dokumentima? (2) Kako pripremiti stručnjake različitih sustava na suradnju?
Temeljem detaljne analize postojećih poteškoća u suradnji i bogatog profesionalnog iskustva stručnjaka, sudionika ovog okruglog stola, u radu se posvetila posebna pozornost temama kao što je npr. Čija prava imaju prioritet u koliziji prava: prava djece ili prava roditelja s duševnom bolesti? Koje informacije i na koji način sustav socijalne skrbi može tražiti i očekivati podatke o djeci i njihovim roditeljima od sustava zdravstva, konkretno liječnika obiteljska medicine, psihijatrijski odjeli/bolnice (za odrasle i za djecu) ili sustava odgoja i obrazovanja. Što kada postoji sumanja u narušeno mentalno zdravlje, nedijagnosticirani ili neliječeni mentalni poremećaj roditelja koji dovodi do zanemarivanja potreba ili predstavlja razvojni rizik i prijetnju sigurnosti djetetu?
Kao dosadašnje poteškoće u djelotvornoj međuresorne suradnje prepoznata je neusklađenost međunarodnih dokumenata i nacionalnih zakonskih rješenja, neprovođenje dosadašnjih protokola o suradnji, nepovjerenje među profesijama, nedostatak vremena za suradnju te posljedično izostanak koordinacije
Sudionici su iskazali opće slaganje oko važnosti međuresorne suradnje u zaštiti dobrobiti djeteta te potrebe za njezinim poticanjem i u konačnici ostvarivanjem u svakodnevnom radu i tijekom okruglog stola su dali niz korisnih sugestija kako postići „novi pogled” na „staru temu” suradnje.
U procesu zaštite djece se istaknuo značaj brzog i nesmetanog protoka informacija koji bi omogućio adekvatno i pravovremeno reagiranje na ugroženu sigurnost i razvoj djeteta. Protok informacija između različitih resora trenutno je s jedne strane predviđen, a s druge strane ograničen brojnim konvencijama, zakonima i propisima koji nisu u potpunosti jednoznačni, već su podložni različitim interpretacijama.
Uslijed toga, kod stručnjaka dolazi do bojazni vezanih uz dijeljenje informacija, odnosno nesigurnosti u opravdanost njihova dijeljenja zbog potencijalnih negativnih posljedica u vidu tužbi i sl. Jasno je zaključeno da uvijek kada postoji dvojba o usklađenosti propisa treba postupati u skladu s Konvencijom o pravima djeteta.
Iz navedenog proizlazi kako je potrebno osmisliti konkretne, nedvosmislene procedure i smjernice za postupanje stručnjaka u različitim sustavima od značaja za djecu, a koje će biti potpuno jasne i razumljive svim uključenim stranama – tko, što, kako, s kojim ciljem i pod kojim uvjetima – može i mora pružiti kao pravodobnu informaciju u slučaju zaštite dobrobiti djeteta. Važno je pritom imati na umu kako su procedure smislene isključivo ako vode do mjerljivih ishoda – a to je pravodobno procjenjivan je rizika i reagiranje u slučajevima kad je ugrožena sigurnost i dobrobit djeteta. To će olakšati da stručnjaci s uzajamnim povjerenjem i bez straha o mogućem progonu zbog neovlaštenog dijeljenja informacija neposredno surađuju. Za to su, uz bolje smjernice za djelovanja i konkretnu političku volju, potrebne i zajedničke kontinuirane edukacija stručnjaka različitih sustava na regionalnoj/lokalnoj koja će omogućiti njihovu bolju uvezanost i usklađenost djelovanja.
Osim navedenog, u postojećim protokolima nedostaje odgovornost za nečinjenje, odnosno odgovornost za ne postupanje po postojećim protokolima. Uz jasno navođenje odgovornosti za nečinjenje, bitno je kada do propusta dođe, pozornost preusmjeriti s uobičajenog traženja krivca, na propitivanje načina na koji način čak i nemili događaj može biti od koristi za unapređenje sustava.
U raspravi je bio istaknut i značaj posebnog skrbništva, odnosno pitanje koje su informacije i iz kojih resora potrebne za unapređenje i kvalitetnije obavljanje dužnosti posebnih skrbnika s ciljem zaštite interesa i dobrobiti djeteta. Istaknuta je i potreba za uvođenjem psihijatrijskih mobilnih timova koji mogu biti izravna pomoć u slučajevima roditelja s očiglednim, ali nedijagnosticiranim psihičkim teškoćama kod kojih je prisutno otežano svakodnevno roditeljsko funkcioniranje. Uz
Također je naglašeno kako zbog postojeće stigmatizacije osoba s dijagnosticiranim psihičkim poremećajima, treba imati na umu kako dijagnoza sama po sebi ne znači nužno i neadekvatno roditeljsko funkcioniranje osobe. Kako je naglašeno djeca nisu ugrožena zbog dijagnoze, već zbog neodgovarajućeg postupanja roditelja. Vezano uz potonje, na okruglom stolu otvorila se i nova tema, a to je razvoj interdisciplinarnog modela funkcionalne procjene roditeljskih sposobnosti koje je od velikog značaja za procjenu i zaštitu dobrobiti djeteta čiji su roditelji narušenog mentalnog zdravlja.
Na niže navedenom linku nalazi se službena objava Ministarstva o održanom okrgulom stolu:
https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/okrugli-stol-mogucnosti-i-poteskoce-medjuresorne-suradnje-u-zastiti-dobrobiti-djece/10163 [:en]On May 22nd, 2018, a round table was held at the Ministry of Demography, Family, Youth and Social Policy “Opportunities and Difficulties in Intersectorial Cooperation in the Protection of the Well-being of Children”. The objectives of the Round Table were to discuss (1) What is the legal framework for cooperation between the health care system, the social welfare system, the education system and the judiciary in the exchange of information that is critical to risk assessment and child safety in accordance with existing legal norms and international documents? (2) How to prepare experts from different systems to cooperate?
Based on a detailed analysis of the existing difficulties in co-operation and the rich professional experience of experts, participants of this round table, special attention was paid to topics such as whose rights have priority: the rights of children or the rights of parents with mental illness? What information and how the social welfare system can look for and expect information about children and their parents from the healthcare system, namely general practitioner medicine, psychiatric departments / hospitals (for adults and children) or education systems. What happens when there is confusion in disturbed mental health, undiagnosed or untreated mental disorder of the parent that leads to neglect of the need or represents a developmental risk and a threat to the child’s safety?
As the current difficulties in effective intersectorial cooperation participants identified the lack of harmonization of international documents and national legal solutions, the failure to implement the existing cooperation protocols, the lack of trust among professions, the lack of time for cooperation and the consequent lack of coordination
The participants expressed a general consensus on the importance of intersectorial co-operation in protecting the child’s well-being and the need for its promotion, and ultimately by realizing it in everyday work and during the round table, gave a series of useful suggestions to achieve a “new look” on the “old theme” of co-operation.
The child protection process emphasized the importance of rapid and uninterrupted flow of information that would enable an adequate and timely response to the endangered safety and development of the child. The flow of information between the various roles is currently provided on the one hand, and on the other hand limited by numerous conventions, laws and regulations that are not entirely unambiguous, but are subject to different interpretations.
As a result, there is a fear of information sharing, or uncertainty in the justification of their sharing due to potential negative consequences in terms of lawsuits, and so on. There is no doubt that whenever there is a doubt about the compliance of regulations, it is to be treated in accordance with the Convention on the Rights of the Child.
It follows from the above that it is necessary to develop specific, unambiguous procedures and guidelines for dealing with experts in different systems of importance for children, which will be fully clear and understandable to all involved parties – who, how, with what purpose and under what conditions – can and must provide it as timely information in the event of the child’s welfare. It is important to keep in mind that the procedures are meaningful only if they lead to measurable outcomes – and this is a timely evaluation of the risk and response in cases where the safety and well-being of the child is compromised. This will make it easier for experts with mutual trust and without fear of possible prosecution for unauthorized sharing of information directly cooperating. For these, with better guidance for action and concrete political will, joint and continuous training of experts from different regional / local systems will be required, which will enable them to better align and coordinate their actions.
In addition, the existing protocols lack responsibility for non-compliance, ie responsibility for non-compliance with existing protocols. With a clear statement of responsibility for non-occurrence, it is important that when an omission occurs, attention is shifted from the usual culprit, to question ways in which even a failure event can be of benefit to improving the system.
The discussion also highlighted the importance of special guardians, that is, the question of which information is needed and of which resources it is necessary to improve and perform the duties of special guardians in order to protect the interests and well-being of the child. The need for the introduction of psychiatric mobile teams, which can be a direct aid in parents’ cases with obvious, but undiagnosed, mental health problems, is present in which the daily parental functioning is difficult.
It has also been emphasized that because of the existing stigmatization of persons with diagnosed psychiatric disorders, it should be borne in mind that the diagnosis itself does not necessarily mean the inadequate parental functioning of the person. As emphasized, children are not jeopardized because of diagnosis, but because of inadequate treatment of their parents. Concerning the latter, a new topic was opened on the round table, which is the development of an interdisciplinary model of functional assessment of parental abilities.
On the link below, there is an official announcement of the Ministry on a round table: