Razdoblje epidemije korona virusa suočilo je sve ljude s puno dramatičnih životnih promjena: strahom za svoje zdravlje i zdravlje bližnjih, s naglom i velikom promjenom ustaljenog načina rada, osjećajem gubitka kontrole, brigama za financijsku budućnost, školovanje i dobrobit svoje djece, gubitkom ili mogućnosti gubitka radnog mjesta, življenjem u izolaciji od socijalnih kontakata, stvaranjem socijalne norme da se ne izlazi iz svojih domova (#ostanidoma, #prihvatiizazov)…
U ovakvom visoko stresnom razdoblju je podrška i razumijevanje između partnera i drugih članova obitelji iznimno značajna. U novom načinu života u kojem je nužno ostati kod kuće i biti orijentiran na najbliže, bliski odnosi dobivaju novu dimenziju. Neke od njih su sigurno pozitivne, ali nije uvijek sve idilično i lako kako bismo željeli. Na to upućuje i sve veći broj manje ili više šaljivih poruka koje stižu preko različitih društvenih mreža, a koje šalju istu poruku – teško mi je, već mi je dosta, poludjet ću s njim/njom, hoću nazad svoj stari život. O tome svjedoče i članci u novinama (npr. „Kako ostati u braku u pandemiji korona virusa“, Slobodna Dalmacija, 30.3.2020. https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/trend/kako-ostati-u-braku-u-pandemiji-koronavirusa-1012940). U tekstu se opravdano naglašava da će kriza neke parove i obitelji još jače povezati i potaknuti da budu još bolja podrška jedni drugima, no što je s onima kod kojih to neće ići tako? Koje su granice strpljivosti i tolerancije u bliskim odnosima? Kako možemo očuvati dobre odnose u ovim iznimno stresnim okolnostima? Što kada primijetimo da nas partner/partnerica i drugi ukućani sve češće iritiraju? Da teško kontroliramo ljutnju i nasilne impulse? Što je s parovima koji već dugo imaju pukotine u odnosu, a u ovim su okolnostima izgubili uhodane načine izbjegavanja sukoba i s njima se sada bolno suočavaju? Kakve posljedice ima ova razina stresa i izolacije za parove kod kojih je uzajamno nasilje već dulje vrijeme dio partnerskog odnosa? Kako je biti u izolaciji s nasilnikom? Za neka od ovih pitanja mediji su počeli senzibilizirati javnost nekoliko tjedana nakon uvođenja oštrijih mjera ograničenja kretanja („A što kad je doma pakao? Žene žrtve nasilja su u problemima“,
24 sata, 31.3. 2020.; https://www.24sata.hr/lifestyle/a-sto-kad-je-doma-pakao-zene-zrtve-nasilja-su-u-problemima-684173).
Što to sve znači za djecu koja su također „zatvorena“ u takvom obiteljskom krugu? Djeca su također za vrijeme ograničenja izlaska iz doma izložena povećanoj opasnosti od obiteljskog nasilja, ali i od seksualnog zlostavljanja na internetu, uključujući i grooming aktivnosti (nagovaranje na seksualne aktivnosti online). Upućujemo na iznimno korisne tekstove Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, kao što je npr. „UPOZORENJE: Za vrijeme izolacije raste rizik za obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece“, (29.3. 2020. https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/upozorenje-za-vrijeme-izolacije-raste-rizik-za-obiteljsko-nasilje-i-zlostavljanje-djece/) ili „Koronavirus (COVID-19) i djeca: opasnost od zaraze i zaštita od obiteljskog nasilja u uvjetima socijalnog distanciranja“ (24. 3. 2020. https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/koronavirus-covid-19-i-djeca-opasnost-od-zaraze-i-zastita-od-obiteljskog-nasilja-u-uvjetima-socijalnog-distanciranja/).
Nasilje u partnerskim odnosima i rodno utemeljeno nasilje prije epidemije COVID-19
Podaci pokazuju da je oko 30% žena tijekom života izloženo nasilju od partnera (WHO, 2013). Istodobno je oko 15 % muškaraca tijekom života doživjelo nasilje od partnerica ili partnera (oko 5 % počinitelji su bili muškarci). Dosljedno se pokazuje da su dvije trećine žrtvi obiteljskog nasilja žene, a jedna trećina muškarci. Više od jedne trećine ubijenih žena je ubio njihov sadašnji ili bivši partner (UNODC, 2018). Podaci Ministarstva unutarnjih poslova o okrivljenima za prekršaj nasilja u obitelji u Hrvatskoj kontinuirano pokazuju da su oko 78 % počinitelji muškarci, a u 22 % žene.
Nasilje u partnerskim odnosima odnosi se na široki raspon nasilnog ponašanja i odnosa moći, od uzajamnog situacijskog nasilja koje je ishod lošeg rješavanje partnerskih sukoba (Ajduković, Patrčević i Ernečić, 2016; Kelly i Johnson, 2008) do terorizma u partnerskim odnosima. Terorizam je najteži oblik nasilja u partnerskim odnosima, opisan u modelu „Kotač moći i kontrole“ (Pence i Paymar, 1984). Odnosi se na nasilnička ponašanja kao namjernu strategiju kojom se pokušava preuzeti i održati moć i kontrola u partnerskom odnosu (Johnson i Leone, 2005). Ova skupina nasilnih ponašanja su izbor nasilnika, a u pravilu nisu nekontrolirana impulzivna reakcija. Motivirana su željom počinitelja nasilja da kontrolira i dominira životom partnerice u svim detaljima, a koristi vrlo različita zlostavljajuća i nasilna ponašanja, od psihičkog, tjelesnog, ekonomskog do seksualnog. Podaci diljem svijeta pokazuju da su muškarci u pravilu počinitelji ovog tipa nasilja, koje je teže, opasnije po zdravlje i život žrtve. Dakle radi se o rodno utemeljenom nasilju.
Situacijsko nasilje je najčešći oblik nasilja u partnerskim odnosima, kako u bračnim i tako i u izvanbračnim zajednicama (Dutton i White, 2013). Javlja se već u adolescentnim vezama (Ajduković, Löw i Sušac, 2011). Kod ove vrste nasilnog odnosa počinitelji su u podjednakoj mjeri muškarci i žene. Događa se u stresnim situacijama kada sukobi između partnera prerastu u psihički i tjelesni oblik nasilja. Ono je najčešće kada jedan ili oba partnera imaju loše sposobnosti rješavanja konfliktnih situacija i/ili poteškoće u konstruktivnom izražavanju i kanaliziranju ljutnje. Uglavnom se radi o blažim oblicima tjelesnog nasilja (guranje, stiskanje…), te verbalnoj agresiji poput vrijeđanja. Ovaj oblik nasilja u svojoj osnovi nije nastojanje da se preuzme moć i kontrola u odnosu. Uz to što niti jedan oblik nasilja nije prihvatljiv i da svako nasilje narušava odnose u obitelji, valja imati na umu da i blaži oblici nasilja mogu lako eskalirati i dovesti do fatalnih posljedica po žrtvu i obitelj. Iako je nasilje uvijek neprihvatljivo ponašanje, preporuke za prevenciju i zaustavljanje nasilja ovog tipa nasilja drugačije su nego kada se radi o zlostavljanju u partnerskom odnosu i terorizmu kojeg provodi nasilnik nad žrtvom kod kojega je počinitelj redovito muškarac, a žrtva žena.
Povećana opasnost od partnerskog i rodno utemeljenog nasilja u uvjetima COVID-19 epidemije
Polazeći od dobro poznate činjenice da je stres česti okidač nasilja u obitelji, možemo očekivati da će dulji i izolirani ostanak u domovima koji je nužan za suzbijanje širenja korona virusa pridonijeti porastu obiteljskog nasilja, specifično nasilja u partnerskim odnosima (UN Women, 2020; Jutarnji list 4. 4. 2020). Glavni tajnik UN António Guterres je 5. travnja 2020. uputio dramatični apel kojim upozorava na povećanu ugroženost žena i djevojaka od rodno utemeljenog nasilja u uvjetima ograničene slobode kretanja zbog pandemije (https://www.un.org/sg/en/content/sg/statement/2020-04-05/secretary-generals-video-message-gender-based-violence-and-covid-19). Povećani stres je u ovim okolnostima vezan uz društvenu izolaciju, rad roditelja od kuće dok istodobno trebaju poticati i voditi djecu kroz nastavu na daljinu ili/i organizirati konstruktivno provođenje vremena s manjom djecom, anticipirane ili već prisutne brige zbog nesigurnosti posla i financijske probleme. Mnogi roditelji govore da „pucaju po šavovima” zbog velikih zahtjeva koji se pred njih stavljaju. Sve to može povećati napetosti i sukobe zbog visoke razine stresa u obiteljima koje prije nisu imale elemente nasilja u odnosima. U obiteljima u kojima je već bilo nasilja upravo zbog lošijih sposobnost rješavanja konfliktnih situacija, te slabijeg kapaciteta nošenja sa stresom jednog ili oba partnera, nove životne okolnosti su dodatno povećale rizik od ponavljanja nasilnih obrazaca u partnerskom odnosu i njihove eskalacije.
Podaci agencije UN Women (2020) pokazuju da je u Francuskoj u samo desetak dana ožujka 2020. za 30 % porastao broj dojava za obiteljsko nasilje od proglašenja mjera zabrane kretanja (17. ožujka 2020). Sličan porast zabilježen je u Argentini (25 %), Singapuru (33 %), Cipru (30 %), Kosovu (17 %). Povećani broj slučajeva nasilja zabilježen je u Njemačkoj, Kanadi, SAD, Velikoj Britaniji, Španjolskoj. Pri tome treba imati na umu da samo oko 40 % žena koje su doživjele nasilje u partnerskoj vezi zatraži pomoć, prvenstveno od rodbine i prijatelja, znatno manje od policije (UN Economic and Social Affairs, 2015). No podaci hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova za prva tri mjeseca 2020. u usporedbi s prethodnom godinom pokazuju smanjenje od 17,6 % broja podnesenih prekršajnih prijava zbog nasilja u obitelji (https://mup.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/2020/Izvje%C5%A1%C4%87a/Web_hrvatski_I-III_2020.pdf). Malo je vjerojatno da je to odraz stvarnog smanjenja nasilja, već da su zbog ograničenja socijalnih kontakata i drastičnog smanjenja mreže socijalne podrške kroz neposredni kontakta, žrtve više prepuštene same sebi i još slabije zaštićene u svojem domu.
Povećani stres zbog uvjeta života u vrijeme epidemije
Pojam stresa odnosi se na cjelokupni odgovor tijela osobe koja neku situaciju doživljava kao ugrožavajuću ili prijeteću za svoj tjelesni ili psihički integritet. Treba razlikovati događaj ili okolnosti za koje osoba procjenjuje da ugrožavaju nešto njoj važno ili da zahtijevaju ulaganje velikog napora (fizičkog ili psihičkog) jer mora prilagoditi svoj život zbog tog događaja ili okolnosti. Takve situacije mogu biti ugroženost zbog gubitka posla, procjena da partnerica ili partner nedovoljno cijeni ono što osoba pridonosi obitelji, nemogućnost izlaska iz stana, zahtjevi na roditelje da pomažu djecu u uvjetima učenja na daljinu, itd. Takav događaj ili situacija su izvor stresa i naziva se stresor. Ograničenja slobode kretanja zbog epidemije, izbjegavanje socijalnih kontakata, različitih oblici neizvjesnosti su događaji koji zahtijevaju velike promjene i prilagodbe, te su zbog toga snažni stresori. Osim toga, ponašanje drugih osoba prema nama je i inače najčešći izvor stresa (stresor) u bliskim odnosima.
Posljedica djelovanja stresora je stanje stresa. Stres je psihičko (unutrašnje) stanje koje uključuje brojne emocionalne, misaone, tjelesne i ponašajne reakcije. Stres se javlja kada osoba: (1) procijeni da postoji neposredna opasnost zbog postojeće situacije, (2) osjeća povredu ili gubitak nečega ili nekoga važnog, (3) doživljava prijetnju – mogući gubitak ili povredu do koje može, ali ne mora doći, ali i (4) opaža situaciju kao izazov – mogućnost povoljnih ishoda stresne situacije, priliku za osobnu promjenu i razvoj, poboljšanje partnerskih odnosa, stjecanje novih znanja i vještina rada poput rada ili učenja na daljinu itd. Važna je također procjena vlastitih sposobnosti i mogućnosti svladavanja određene situacije jer povratno utječe na procjenu same situacije, pa se tako „prijetnja“ može pretvoriti u „izazov“, ili „izazov“ u „prijetnju“. Ova procjena je iznimno značajna za način nošenja sa stresom, odnosno suočavanje. Suočavanje je naš odgovor na stresor, a uključuje psihički ili ponašajni napor kojim osoba pokušava svladati, smanjiti ili tolerirati unutarnje ili vanjske pritiske izazvane prijetećom situacijom (stresorom). Upravo to što o našoj procjeni i vrednovanju konkretne situacije ovisi hoće neki objektivni događaj ili situacija za nas postati stresor, te kakva će biti naša reakcija na taj događaj, objašnjava da je doživljaj stresa individualan i subjektivan. Drugim riječima, nešto što je nama izvor stresa ne mora to biti i nekome iz naše okoline. Dakako da su neke okolnosti i događaji, kao što su životne promjene u doba epidemije korona virusa, stresne za sve ljude, ali ipak u različitoj mjeri.
Zamislimo sada što s događa s partnerima koji osjećaju povećanu razinu stresa zbog uvjeta života zbog epidemije i posljedica katastrofalnog potresa u Zagrebu (22. ožujak 2020.). Ako i inače imaju slabiju sposobnost rješavanja konfliktnih situacija i/ili poteškoća u svojem odnosu, u ovim okolnostima je opasnost za nasilje višestruko veća. Savjeti Poruke poput „sada je važna uzajamna tolerancija“, „budite strpljivi“, „prihvatite način na koji vaš partner reagira na stres“, „aktivno slušajte“, „uvedite privatne trenutke i rituale u dnevni ritam vodeći računa o balansiranju između zadovoljenja svojih i tuđih potreba“, lijepe su i korisne sugestije u kriznim situacijama za one parove koji i inače imaju dobre načine rješavanje sukoba i napetosti i mogu biti dobar vodič u ovim vremenima. No opravdano je pitanje koliko su korisne za parove koji već imaju obrazac da nasiljem rješavaju svoje sukobe. Kod ovih parova već i razlike u načinu reagiranja na stres (npr. netko postaje šutljiviji, a netko nemirniji; netko je plačljiviji, a netko reagira ljutnjom i okrivljavanjem partnera) mogu dovesti do međusobnih optuživanja i vrijeđanja. Radi se o partnerima koji imaju podjednaku moć u međusobnom odnosu i gdje se nasilje ne koristi kao način dominacije i kontrole, nije smišljeno ponašanje, već se događa po opasnom auto-pilotu kojeg se može i mora zaustaviti. Početak izlaska iz auto-pilota kod situacijskog nasilja je da svatko u paru preuzme odgovornost za svoje nasilno ponašanje i za njegovo zaustavljanje i da preuzme odgovornost za upravljanje sobom i svojim postupcima, uključujući emocionalnu samoregulaciju. U situaciji visokog stresa vrlo je primamljivo tražiti krivicu za svoje stanje ili događaje u drugima, što narušava socijalne odnose, a posebno je karakteristično za partnerske odnose.
Važnost emocionalne samoregulacije za suzbijanje nasilja u partnerskom odnosu
Što činiti da se prekine krug: visoki stres – snažne emocije – nasilje u partnerskom odnosu? Kako stres povezan sa socijalnom izolacijom u vrijeme epidemije može oslabiti sposobnost upravljanja vlastitim emocijama i posljedično dovesti do porasta nasilja? Ovo je pitanje posebno značajno kada je riječ o situacijskom partnerskom nasilju koje je u pravilu vezano uz povećanu razinu stresa, ali koje se može u okolnostima ograničenog izlaska iz stana pojaviti i kod parova u čijem odnosu i prilikom rješavanja sukoba ranije nije bilo nasilja.
U stanju povećanog stresa pobuđene emocije straha, prijetnje i ljutnje aktiviraju i potiču različite tjelesne funkcije koje služe povećanju energije i pripremi tijela na pojačani napor u situaciji opasnosti. No što s tom energijom u „četiri zida“ kada se puno toga može percipirati kao prijetnja, npr. komentari poput „Koje ti je to već pivo?“ ili „Daj se barem malo uredi“, „Prestani se nepotrebno motati uz moj radni prostor“, „Uvijek si mi na putu i krivom mjestu“, „Zar moraš toliko vremena trošiti na igrice?“, „Kada ćeš se već primiti zadaća s djecom?“, „Možeš li konačno i ti oprati suđe?“. Što je prijeteće u ovim komentarima? Kako ih doživljava osoba koja je već pod stresom zbog promijenjenih okolnosti života? Očigledno se javlja doživljaj neodgovarajućeg obnašanja svoje uloge u obitelji, neispunjenih očekivanja koja ima partner ili partnerica. Riječ je o osjećaju napada na sliku o sebi i ugrožavanja samopoštovanja. Podsjetimo se da se u stanju povećanog stresa javljaju osjećaji koji predstavljaju emocionalnu podlogu situacijskog nasilja, poput ljutnje koja se brzo i lako javi bez posebnog povoda, neraspoloženje koje traje dulje vrijeme, razdražljivost (iritacija), a očituje se u agresivnim ponašanjima kao verbalni i fizički napadi na druge osobe ili uništavanje predmeta, U stresu se često povećava uzimanje alkohola, ponekad i droga, što pridonosi pogrešnim procjenama situacije i nasilnim ponašanjima.
Jedan od dobrih pristupa u takvim trenucima je umiriti tjelesne funkcije (smanjiti aktivaciju autonomnog živčanog sustava). „Alat“ koji imamo za to je emocionalna samoregulacija. Samoregulacija emocija je sposobnost smirivanja sebe kada smo jako uzbuđeni i pobuđivanja sebe kada se osjećamo potišteno, bezvoljno, beznadno. Stoga možemo reći da se emocionalna samoregulaciji odnosi na našu sposobnosti da održimo razinu pobuđenosti na optimalnoj razini. Naime, i kada nismo u kriznim vremenima, svakodnevica od nas zahtijeva prilagodbu na okolinu i kontrolu vlastitih unutarnjih stanja kako bismo adekvatno i fleksibilno funkcionirali u društvu.. Većina nas koristi neke postupke za regulaciju emocija i primjenjujemo ih u različitim situacijama kako bismo se prilagodili zahtjevima naše okoline (https://positivepsychology.com/emotion-regulation-worksheets-strategies-dbt-skills/). Neki od njih su zdravi, neke nisu. Zdravi načini suočavanja sa stresom i regulacije emocija vezani su uz tijelo. Zbog toga su korisni kretanje (hodanje, šetnja) ili kratke vježbe za opuštanje tijela. To pomaže u smirivanju snažnih emocija, a posljedično omogućuje da uspostavimo kontrolu nad svom mišljenjem, a zatim i bolje razumijevanje onoga što je dovelo do tog snažnog emocionalnog iskustva.
Što pridonosi tome da su emocije tako preplavljujuće? Važno je napomenuti da doživljaj pojedine emocije (tj. osjećaj da smo ljuti, tužni, ogorčeni, razočarani) sam po sebi nije ono što vodi poteškoćama. Zapravo naša misaona interpretacija ovih emocije dovodi do njihovog pojačavanja i osjećaja da ih ne možemo tolerirati. To se naziva “začaranim emocionalnim ciklusom”. Emocije, misli i naše ponašanje su uzajamno povezani. Na primjer, razmislite o jednoj običnoj situaciji u razdoblju epidemije: uspjeli ste nabaviti i priredili za ručak ono što vaš partner/partnerica baš jako voli, a on ili ona sjedne za stol i počinje jesti ne primjećujući što jede, niti da ste se oko toga posebno potrudili. Lako se kod vas može javiti osjećaj razočaranja, ljutnje i povrijeđenosti, koji se automatski pretoči u niz negativnih misli u vezi vašeg partnerskog odnosa i nezadovoljstva partnerom (npr. „Čemu se truditi, pa njemu/njoj ništa nije dobro“, “I onako nam je teško u izolaciji, ali ipak… “, „On/ona niti ne vidi da se trudim da nam u ovom teškom vremenu bude lakše, jer mu/joj nije stalo do mene i našeg odnosa“, „On/ona uvijek misli samo na sebe i svoju ugodu, a mi drugi u obitelji uopće nismo važni; uvijek je bilo tako, a sada se to još više pokazuje“).
Ove misli mogu povratno dovesti do još intenzivnijih negativnih emocija, frustracije ili nesigurnosti, što je obično praćeno snažnom željom da se zaštitimo od daljnjeg osjećaja povrijeđenosti i tražite načine da izbjegnete te neugodne osjećaje. Ta se želja pretvara u akciju, djelovanje: npr. zašutite i počnete gledati svoj mobilni telefon; počnete vikati i bacite jelo u smeće; natočite si drugu čašu pića; priuštite si čips ili veliku čokoladu kako biste se osjećali bolje; demonstrativno odete u drugu prostoriju i nastavite vrtjeti u glavi negativne misli o partneru/partnerici i o budućnosti vašeg odnosa. Ovaj ciklus „snažne emocije – negativne misli – ponašanje – negativne misli – negativne emocije“ može s vremenom postati tipični obrazac. Može dovesti do sve češćih negativnih misli i odbojnih osjećaja prema partneru/ici (npr. “Naša bliskost prestaje“; „Nikada nije prebolio/la prethodnu vezu“, „Oduvijek je nezahvalan/na, ne zavređuje me“, „Mogu ja živjeti i sam/sama“). Ovaj obrazac se još intenzivira kada životne okolnosti nameću teška ograničenja poput izolacije u vrijeme epidemije i jako povećanog stresa. Osobe koje imaju ranija negativnih životnih iskustva u okolnostima koje su visoko stresne vjerojatnije će koristiti ovaj obrazac „začaranog emocionalnog ciklusa“.
No valja imati na umu da samoregulacija emocija nije isto što i potiskivanje emocija. Što više, samoregulacija emocija počiva na prepoznavanju i imenovanju svojih emocija, njihovom izražavanju na odgovarajući način i u primjereno vrijeme, razgovoru o njima s ljudima u svojoj okolini, rješavanju problema i situacija koje su njihov uzrok, a i na što manjem nakupljanja tih negativnih emocija u sebi i njihovom potiskivanju. Potiskivanje emocija može dovesti do lošijeg izražavanja vlastitih potreba, nerazumijevanja vlastitih emocija, ali i emocija drugih, manjem kapacitetu za suosjećanje, a što sve dovodi do poteškoća u socijalnim i partnerskim odnosima, poput uzajamnog nerazumijevanja.
Primjerice, ako nas partner/ica povrijedi svojim ponašanjem ili dođe do sukoba, možemo osjećati ljutnju, razočaranje, ogorčenost, strah od napuštanja. Možemo takvo ponašanje partnera/ice interpretirati kao provokaciju koja zahtijeva naš odgovor i to što prije, odmah. Neadekvatan i štetan odgovor povodom tih osjećaja je svađanje, vikanje, vrijeđanje, fizički napad, ali isto tako i povlačenje ili osveta. Adekvatna reakcija, ona koja polazi od samoregulacije emocija, je osvještavanje uzroka tih emocija, promišljanje zašto to konkretno ponašanje partnera/ice doživljavamo kao provokaciju, stavljanje sebe u poziciju te druge, bliske, osobe i propitivanje razloga zbog kojih je tako postupila, zašto njen postupak izaziva ovakve emocije kod nas, što to ponašanje nama znači? Ako nakon toga uspijemo izraziti riječima svoje emocionalno stanje, otvaramo prostor za konstruktivni razgovor o događaju koji nas je povrijedio i naljutio. No valja imati na umu da je temeljna pretpostavka ovakvog reagiranja to da su partneri motivirani izbjeći nasilje, da im je stalo da imaju kvalitetan odnos i ostanu u vezi. To je nužna motivacijska osnova za ulaganje napora u obostranu samoregulaciju emocija i transformiranje nasilnog rješavanja sukoba u konstruktivno.
Vještine samoregulacije ljutnje u partnerskom odnosu
Ljutnja predstavlja emocionalnu podlogu za situacijsko i uzajamno nasilje u partnerskim odnosima, pa je njeno samoreguliranje pretpostavka za suzbijanje ove vrste nasilja. Ljutnja može biti različitog intenziteta, od blage iritacije ponašanjem partnera/ice, do nekontroliranog bijesa. Što je intenzitet ljutnje snažniji, to ju je teže smiriti, lošije je razmišljanje, slabiji je uvid u svoje osjećaje i ponašanje, manja je samokritičnost, lošije su prosudbe posljedica svojeg ponašanja, a veća je vjerojatnost pogrešnih odluka i nasilnog ponašanja. Stoga je jako važno ne dopustiti da ljutnja nekontrolirano raste, jer se time povećava vjerojatnost nekontroliranog tjelesnog i emocionalnog povređivanja druge osobe. Jedno i drugo teško narušava partnerski odnos, a može ostaviti nepovratne posljedice.
Samoregulacija ljutnje uključuje razne aspekte, no počinje odgodom impulzivnog i nekontroliranog prvog odgovora na doživljaj provokacije i povrede od strane partnera/ice, a koji je često iskaljivanje ljutnje prema toj osobi, drugima (npr. djeci) ili predmetima i kućnim ljubimcima. Pojedinci koji reguliraju svoje osjećaje imaju kontrolu nad svojim mislima, pa tako mogu razmisliti prije nego što djeluju, znaju zaustaviti svoje preplavljivanje neugodnim emocijama, drugim riječima, djeluju promišljeno, a ne impulzivno. U tome im pomaže prepoznavanje i praćenje svojih tjelesnih i emocionalnih reakcija, koje im služe kao putokaz za ocjenu svojeg stanja pobuđenosti i djelotvorno postupanje u socijalnim odnosima.
Za razumijevanje odnosa između razine pobuđenosti živčanog sustava zbog okolnih događaja (i stresa), emocija i misli koje su s time povezane, te (ne)tolerancije u partnerskim odnosima, koristan je model “Prozor tolerancije”. Njega je razvio Dan Siegel, a koristi se u razumijevanju normalnog reagiranja mozga i fiziologije u svim područjima mentalnog zdravlja, uključujući i tretman traume. To omogućuje pojedincima naučiti kako mogu proširiti svoj osobni „prozor tolerancije“ i ostati u njemu usprkos visoko stresne situacije korištenjem tehnika samo-umirivanja i samoregulacije emocija. Kad pojedinac “iskoči” ili se osjeća “izguranim” iz svojeg „prozora tolerancije“ na gornju ili donju stranu, čeoni dio korteksa slabije funkcionira, a subkortikalna područja mozga (limbičko-emocionalni sustav i moždano deblo) ostaju aktivna i upravljaju ponašanjem. Tada se smanjuje sposobnost uvida u svoje ponašanje i posljedicama. Prije nego što osoba može smisleno razgovarati ili razumjeti situaciju, mora se vratiti u svoj „prozor tolerancije“. Tome služe samo-umirujuća i samo-regulirajuća ponašanja koja omogućuju svim područjima mozga da se ponovo aktiviraju, a naš sustav razmišljanja, prosudbe i odlučivanja funkcionira na odgovarajući način. Grafički prikaz ovog modela može pomoći pojedincima da razumiju što im se događa i zašto dolazi do prekida povezanosti s drugom osobom kada nisu u svom „prozoru tolerancije“ (www.drmariedezelic.com/window-of-tolerance–traumaanxiety-rela).
Kada par u vezi proživljava nevolje i raste razina stresa, često obje osobe izlaze iz osobnog „prozora tolerancije“ i nastoje zadovoljite svoje trenutne potrebe i razgovaraju putem problema a ne o problemu. U vezama u kojima ima obostranog nasilja cilj je pomoći svakom partneru da nauči ostati u svom „prozoru tolerancije“, pa čak i pomoći partneru da on ili ona ostane u svojem prozoru ako izađu iz njega, kako bi se njihova interakcija mogla odvijati na siguran način.
Treba imati na umu da je s ljutnjom kao i s alkoholom – prag podnošenja gubitka kontrole se ne podiže nego snižava. To znači da osoba s vremenom sve brže i lakše reagira agresivno – gubeći kontrolu nad svojom ljutnjom na sve jednostavnije situacije i sve brže. „Prostor tolerancije“ je sve manji. Tjelesni signali su prvi, najsigurniji znak da se nešto događa i zato ih je važno poznavati, razumjeti i biti pozoran na njih tijekom takvih situacija (Jusupović i sur., 2010: 64). A tjelesni znakovi ljutnje su porast krvnih tlaka, rumenilo lica, znojenje bez napora, mišićna napetost, ubrzamo disanja, glasan ili visok ton glasa (Hocker i Wilmot, 1995).
Ako se borite s regulacijom svojih emocija, osobito ljutnje, naučite kako ih možete kontrolirati i ne dopustiti da one kontroliraju vas. Takvo ponašanje pokazuje osobnu odgovornost i odgovornosti za odnose u obitelji i partnerskoj vezi (Pregrad, 2006). Postoji više postupaka kako se može razviti kapacitet za samoregulaciju ljutnje, čiji opis je dostupan na Internetu (npr. „21 Emotional regulation worksheets & strategies“ https://positivepsychology.com/emotion-regulation-worksheets-strategies-dbt-skills/). No za to je ključno biti svjestan svoje ljutnje (ne negirati je) i biti spreman preuzeti odgovornost za njezino reguliranje. Dio problema je upravo u tome što mnogi ljudi neugodne emocije, kao što je ljutnja potiskuju, poriču ili se žestoko opiru kad im okolina na njih ukaže. Svi imamo iskustvo s ljudima koji su bili vidno ljuti ili frustrirani, a tvrdili su da su „savršeno dobro“. Stoga je posao stručnjaka približiti ljudima da su svi osjećaji „naši“, da je emocija ljutnje prirođena čovjeku i da joj je funkcija da potakne tjelesnu pripremljenost za prijeteće situacije. Ali način na koji se nosi s ljutnjom se uči tijekom života, može se vježbati i zato se može promijeniti.
STOP je jedan takav postupak koji može pomoći u trenutku bujice intenzivnih emocija (prilagođeno prema Vivyan, 2015). Uključuje aspekte kognitivno-bihevioralne terapije i mindfulnessa (usredotočene svjesnosti) koji pomažu pojedincu da učinkovitije upravlja svojim emocionalnim odgovorom na izazovan i težak događaj koji izaziva ljutnju. STOP znači:
S – Stanite
Zaustavite se na trenutak prije nego bilo što kažete ili napravite. Brojite u sebi do 10 ili recite sebi „Stani, pričekaj“.
Koje promjene primjećujete u svom tijelu (osjećaj pritiska u grudnom košu, promjena temperature tijela, znojenje, sušenje usta, trešnju, nakupljanje energije koji dovodi do osjećaja da će te eksplodirati, crvenilo lica)?
T – Trenutak za udisaj i izdisaj
Usmjerite se na svoje disanje. Pratite svoje udisaje i izdisaje. Duboko polako udahnite na nos kroz 5 sekundi i izdahnite polako na usta berem 5 puta.
O – Osmotrite opcije
Koji je drugi mogući način sagledavanja cijele situaciju?
Koje je razumno objašnjenje ovog događaja i mog osjećaj ljutnje?
Što bi mi trenutno rekao pouzdan prijatelj koji me zna umiriti?
Koliko je ovo sada važno? Koliko će to biti važno za šest mjeseci?
P – Promislite, provjerite i isprobajte što djeluje
Što je trenutno najbolje učiniti? Za mene? Za druge? Za situaciju?
Što mogu drugo učiniti a da je u skladu s mojim vrijednostima?
Učinite ono što će biti učinkovito i prikladno.
Naučiti zaustaviti se i stvoriti vremenski odmak između intenzivnog doživljaja ljutnje i neposrednog ponašanja kao impulzivnog (neodgodivog) odgovora na situaciju koju doživljavamo provokativnom ili povređujućom, jedna je od najvrjednijih vještina koje čovjek može steći.
Zdrave aktivnosti koje će pomoći da regulirate svoje emocije uključuju:
– razgovor s prijateljima
– tjelovježbu (to možete i u okolnostima izolacije u kući ili okućnici, ili pak samostalnim trčanjem, brzim hodanjem, vožnjom bicikla)
– usmjeravanje na aktivnosti koje vas inače umiruju (heklanje, spremanje, kuhanje, slušanje glazbe, ….)
– dovoljno spavanje i odmor, redoviti obroci
– razvijanje svijesti o negativnim mislima koje se javljaju prije ili nakon snažnih emocija (osobito ljutnje) i njihovo zaustavljanje (nekada je dovoljno podsjetiti se da su često misli „samo“ misli, a ne i činjenice).
Ove su aktivnosti zdrave jer doprinose boljem upravljanju vašim emocijama i ne uzrokuju vama i drugima nikakvu štetu. Nezdrave aktivnosti, koje na prvi pogled pomažu, ali zapravo jako štete, su upotreba alkohola ili drugih supstanci, samopovređivanje, izbjegavanje ili povlačenje od bliskih osoba, fizička ili verbalna agresija, prekomjerna upotreba društvenih medija („What is emotion regulation and how do we do it?“ http://www.selfinjury.bctr.cornell.edu/perch/resources/what-is-emotion-regulationsinfo-brief.pdf.). Te aktivnosti pružaju samo trenutno i kratkotrajno olakšanje, a dugoročno povećavaju opasnosti od nasilja. Slično vrijedi i za potpuno emocionalno udaljavanje koje partner/ica može interpretirati kao stav „baš me briga za naš odnos i tebe“, što dalje povećava međusobnu otuđenost, ali i osjećaj ugroženosti partnera koji zbog toga mogu ući u obrazac opisan u modelu „Kotač moći i kontrole“.
Zaključno treba naglasiti da okolnosti življenja u socijalnoj izolaciji koje je nametnula epidemija korona virusa služe većoj zdravstvenoj sigurnosti i zaštiti građana od zaraze, ali da povećavaju opasnost za sigurnost obitelji u kojima je bilo nasilja, posebno za žene i djecu. U partnerskim odnosima koje karakterizira uzajamno nasilje, loše upravljanje sukobima i u kojima nema razlike u socijalnoj moći među partnerima, ključno je pomoći im da u uvjetima povećane razine stresa povećaju sposobnost samoregulacije ljutnje kao emocionalne podloge za nasilje. To je moguće postići savjetovanjem na daljinu dok ne bude moguće organizirati susrete uživo. U razdoblju nakon COVID-19 epidemije, Društvo za psihološku pomoć će aktivirati novi program „Sistemski pristup zaustavljanju obiteljskog nasilja u partnerskim odnosima i podrška žrtvama“ (SPON), a kojeg će provoditi u suradnji s Centrom za socijalnu skrb Zagreb čim to epidemiološki uvjeti omoguće. Razvit će se, primijeniti i evaluirati model pružanja sveobuhvatne, sistemske i rodno osjetljive podrške obiteljima kod kojih je identificirano uzajamno nasilje u partnerskom odnosu i koje nastavljaju zajednički živjeti. Cilj je prevencija ponavljanja nasilja jačanjem nenasilnih oblika rješavanja sukoba, bolje samoregulacije emocija, konstruktivnijeg suočavanja sa stresom, razumijevanja dinamike partnerskog nasilja, te njegovog učinka na djecu. Ovim programom proširit ćemo raspon intervencija koje se pružaju obiteljima u čijim je partnerskim odnosima prisutno uzajamno situacijsko nasilja, prekida nasilni obrazac rješavanja sukoba i prevenira eskalacija nasilja i povećava sigurnost članova obitelji.
Autori:
Prof. dr. sc. Marina Ajduković
Prof. dr. sc. Dean Ajduković
Literatura
1. Ajduković, D., Löw, A., Sušac, N. (2011) Rodne razlike i prediktori partnerskog nasilja u mladenačkim vezama. Ljetopis socijalnog rada, 18 (3) 527-553.
2. Ajduković, M., Patrčević, S., Ernečić (2016) Izazovi obiteljske medijacije u slučajevima nasilja u partnerskim odnosima. Ljetopisi socijalnog rada, 23 (3), 381-411.
3. Jusupović, D., Žižak, A., Ajduković, D., Kraljević, R., Ajduković, M., Vrban, I. (2010) Psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
4. Dutton D.G., White, K.R. (2013) Male Victims of Domestic Violence. New Male Studies: An International Journal, 2 (1), 5-17.
5. Hocker, J.L., Wilmot, W.W. (1995) Interpersonal Conflict. WCB Brown & Benchmark.
6. Johnson, M. P., Leone, J. M. (2005) The differential effects of intimate terrorism and situational couple violence: Findings from the National Violence Against Women Survey. Journal of Family Issues, 26(3), 322-349.
7. Kelly, J. B., Johnson, M. P. (2008) Differentiation among types of intimate partner violence: Research update and implications for intervention. Family Court Review, 46 (3), 476 –499.
8. Pence, E., Paymar, M. (1984) Wheel of power and control. Domestic Abuse Intervention Project (DAIP). Duluth, Minnesota.
9. Pregrad, J. (2006) Odgovornost I odnosi u organizaciji. U: Poljak, N., Šehić-Relić, L. (ur.) Sukob@org – upravljanje sukobom u organizaciji. Osijek: Centar za mir, nenasilje i ljudska prva, 61-74.
10. United Nations Office on Drugs and Crime (UNODC) (2018) Global Study on Homicide: Gender Related Killing of Women and Girls. UNODOC: Vienna.
11. United Nations Economic and Social Affairs (2015) The World’s Women 2015, Trends and Statistics. UN: New York.
12. UN Women (2020) COVID-19 and Ending Violence Against Women and Girls. UN: Geneve.
13. Vivyan, C. (2015) STOPP. Get Self Help UK. Retrieved from https://www.getselfhelp.co.uk/stopp.htm
14. WHO (2013) Global and Regional Estimates of Violence against Women: Prevalence and Health Effects of Intimate Partner Violence and Non-Partner Sexual Violence WHO: Geneva.
