Na samom kraju teške i iscrpljujuće godine, 28. i 29. prosinca 2020., područje središnje Hrvatske pogodio je snažan potres, prirodna katastrofa velikih razmjera koja je prouzročila gubitak ljudskih života, velika materijalna razaranja i gubitak doma za tisuće građana te traumatizaciju stanovništva. Podrhtavanje tla sigurno će trajati još neko vrijeme što dodatno povećava osjećaj nesigurnosti i straha pogođenih građana. Za mnoge naše sugrađane krizna situacija još traje i njihova ključna potreba je uspostava temeljnog osjećaja sigurnosti.
Ovih dana se na različitim portalima puno piše, a u medijima govori o učinku ove katastrofe na mentalno zdravlje građana. Njihove su se prirodne snage nošenja s teškim događajima tijekom 2020. godine značajno istrošile tijekom suočavanja s vrlo uznemirujućom, dugotrajnom i iscrpljujućom COVID-19 pandemijom, čije trajanje je još uvijek neizvjesno, a različite se posljedice samo naziru. Kako su pokazala istraživanja, upravo je neizvjesnost o posljedicama glavni izvor tjeskobe koju u znatno povećanom opsegu građani osjećaju.
Što su traumatski događaji i zbog čega su ljudima tako teški?
Traumatski događaji su oni u kojima su ljudi izravno izloženi ozbiljnoj prijetnji da mogu umrijeti, biti ozbiljno ozlijeđeni ili su stvarno teško ozlijeđeni. Isto je tako ako svjedoče takvom stradanju drugih ljudi. Traumatski događaji nose sa sobom niz značajnih gubitaka, pri čemu je najteži gubitak osjećaja temeljene sigurnosti. Svijet više nije sigurno mjesto…
U takvim životno prijetećim situacijama se u istom trenutku aktivira naša biološka pobuđenost koja je značajna za preživljavanje – otkucaji srca su ubrzani, povećava se krvni tlak, aktivira se simpatički živčani sustav, ubrzava se disanje, oslobađa se hormon stresa koji pridonosi cjelokupnoj mobilizaciji tijela… U istom trenu se javljaju osjećaji važni za samoočuvanje – prvenstveno je to strah, no često se javlja i ljutnja. Ovi su osjećaji normalni i očekivani u ovakvim „nenormalnim situacijama“, ali naravno – ljudima su neugodni. Ovakvo emocionalno stanje obično traje dulje vrijeme i tek se polako smanjuje kada okolnosti to dopuste, odnosno kada pogođeni ljudi počinju osjećati da mogu biti sigurni. Dugo nakon takvih intenzivnih traumatskih iskustava ljudi su povećano oprezni, fiziološki se lako uznemire, nalaze se u „modu“ preživljavanja i zbog toga se teško mogu opustiti, mirno spavati, zaustaviti misli o stvarima koje ih brinu…
Za vrijeme i neposredno nakon traumatskih događaja praktički svi ljudi doživjet će izrazitu uznemirenost neovisno o načinima suočavanja i snagama koje osoba ima. Kao što je rečeno, to su neizbježne reakcije s obzirom na to da ovakvi događaji svojim intenzitetom i iznenadnošću stvaraju kod ljudi osjećaj bespomoćnosti koji je krajnje neugodan. Mnogi mogu biti preplavljeni osjećajima, rastreseni, osjećati snažan strah ili zabrinutost, imati povremene navale snažnih emocija poput ljutnje ili tuge, te doživljavati noćne more ili druge probleme sa spavanjem. Drugi se mogu osjećati emocionalno otupjelo, kao da nemaju osjećaje i povlačiti se iz socijalnih odnosa. Neki ljudi mogu biti vrlo zabrinuti zbog svojih reakcija (npr. misle da nešto ozbiljno nije u redu s njima) i bojati se da će ih drugi ljudi zbog njih odbaciti (npr. da će misliti da su slabi ili da nisu normalni).
Kako pomoći drugima i kako pomoći samom sebi?
U ovakvim je situacijama jako važno podsjetiti ili naučiti ljude pogođene traumatskim događajima kako da se s tim osjećajima nose, a ne da ih potiskuju. Jedna od ključnih poruka koju valja ponavljati je da se radi o osjećajima koji su normalni u takvim situacijama i da ih imaju gotovo svi ljudi, samo da se razlikujemo u tome kako ih pokazujemo i kako se s njima nosimo. To je ono što se naziva „normalizacija“ i ljudima je važnija nego što to na prvi pogled izgleda. Zato je jako važno u javnom medijskom prostoru izbjegavati izraze poput „simptom“ ili „poremećaj“ ili „oštećeno mentalno zdravlje“ kako bi se izbjeglo posramljivanje osoba koje se teže suočavaju s teškoćama. Također je važno uputiti kako i gdje potražiti pomoć ako će ih ove reakcije ometati u svakodnevnom životu i ako potraju.
Važno je imati na umu da se „psihološka prva pomoć“ ne usmjerava na tretman psihičkih poteškoća, ona može pomoći u jačanju poželjnih načina suočavanja sa stresom. Prvi korak je prepoznavanje znakova emocionalne preplavljenosti i vrste osjećaja koje doživljavamo (ponajprije ljutnje ili straha), tjelesnih reakcija (npr. napetost, drhtanja), svojih misli (iste uznemirujuće misli se „vrte u krug“). U takvim trenucima pomaže da sami sebi kažemo „Opet sam se uplašio/uplašila, ali trzanje na svaki zvuk je sada očekivano. Trajat će još neko vrijeme“. Tako zaustavljamo moguće negativne misli kao npr. „Pa ja više nisam normalan/normalna“. Nakon toga je važno učiniti nešto da otpustimo biološku pobuđenost i učinke hormona stresa, npr. da započnemo s nekom fizičkom aktivnosti koja je moguća u datim okolnostima (brza šetnja, spremanje po kući ili neki fizički rada oko kuće) ili/i pet do deset puta duboko udahnuti kroz nos brojeći do 5 i izdahnuti kroz usta brojeći do 7.
Ciljevi psihološke prve pomoći univerzalni su i uključuju:
(1) pružanje osjećaja sigurnosti,
(2) pružanje praktične pomoći, prikupljanje informacija o potrebama i pomoć ljudima u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba,
(3) (nenametljiva) emocionalna podrška – slušanje ljudi, ali ne i pritisak na njih da razgovaraju,
(5) emocionalna stabilizacija – pružanje utjehe i pomaganje u smirivanju stresnih reakcija,
(6) pomoć u dobivanju informacija i usluga i
(7) zaštita od daljnje štete i traumatizacije.
U prvoj fazi nakon traumatskog događaja iznimno je važna uspostava sigurnosti jer psihički oporavak započinje upravo time i zadovoljenjem osnovnih potreba, što su preduvjeti za daljnje suočavanje sa stresom. Stoga osiguravanje neposredne fizičke sigurnosti predstavlja prioritet u pružanju pomoći. To se može postići tako da se: poveća sigurnost trenutne okoline, pomogne u zadovoljenju osnovnih potreba (npr. hrana, odjeća, smještaj, deke, zaštita od vremenskih uvjeta), osigura posebna zaštita za posebno ranjive skupine ljudi ili za koje je vjerojatnije da će biti diskriminirani na temelju njihove etničkog, rasnog, vjerskog ili drugog obilježja.
Većina ljudi će i u ovakvim iznimno nepovoljnim okolnostima imati unutarnje snage, pogotovo ako imaju socijalnu podršku u svom okruženju da se mogu nositi s opisanim osjećajima i tjelesnim reakcijama i s time uskladiti svoje ponašanje. U tome pomaže (1) uspostava i održavanja dnevne rutine koliko god je to moguće, (2) briga o prehrani, dovoljnom unosu tekućine i vremenu za odmor, (3) izbjegavanje štetnih ponašanja poput konzumiranja alkohola, (4) pozitivne aktivnosti i druženja s ljudima.
No, za one ljude kod kojih su traumatske stresne reakcije takve da ometaju dnevno funkcioniranje dobro je potražiti profesionalnu pomoć. To su situacije kada (1) izražavanje snažnih emocionalnih reakcija (npr. nekontrolirano plakanje) traje dulje vrijeme, (2) zbog preplavljenosti tjeskobom ili strahom, tugom, zbunjena osoba otežano funkcionira i nije sposobna brinuti se za sebe i/ili djecu, (3) osoba nije u stanju donositi čak ni jednostavne odluke, besciljno i neorganizirano se ponaša, (4) se javlja fizička i/ili verbalna agresija, (5) stanje šoka i otupjelost traje, (6) javlja se osjećaj krivnje, sram (oni su preživjeli, drugi ne, nisu pomogli ili spasili ostale), (7) nekontrolirane tjelesne reakcije (npr. drhtanje) ili bilo što drugo što osobu i njenu okolnu brine.
Pozitivni načini suočavanja uključuju one aktivnosti koje pomažu da se smanji tjeskoba i druge stresne reakcije te potiču dobru prilagodbu na situaciju. Uključuju razgovor s drugim ljudima, odmaranje i brigu o prehrani, fizičku aktivnost, održavanje dnevne rutine, sudjelovanje u zabavnim aktivnostima i humor, prilagođavanje očekivanja realnom stanju i postavljanje realističnih ciljeva i planova, korištenje tehnika opuštanja i traženje podrške pomagača i stručnjaka. S druge strane, načini suočavanja kao što su zloupotreba alkohola ili droga, pasivnost, socijalna izolacija ili povlačenje, ljutnja, ogorčenost ili agresivnost, nebriga o sebi i svojem tijelu, rizična ponašanja, okrivljavanje sebe ili drugih, može pogoršati problem.
Priredila prof. dr. sc. Marina Ajduković, Društvo za psihološku pomoć
Izvor:
Ajduković, D., Bakić, H. i Ajduković, M. (2016). Psihosocijalna podrška u kriznim situacijama“, Zagreb: Hrvatski Crveni križ
Gdje dobiti telefonsku psihološku pomoć?
Hrvatska psihološka komora
Dežurstvo od 0 do 24 sata – na broju 091 947 8762
Brojevi telefonskih linija pomoći po županijama dostupni na http://www.psiholoska-komora.hr/1238
Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“
Dežurstvo od 8.00 do 22.00 sata; Brojevi telefonskih linija 01 6467 334; 01 6467 337, 01 6467 338, 01 4696 107, 01 4696 276, 01 4696 297
TESA specijalni telefoni za mlade http://www.tesa.hr/projekti/savjetovaliste-za-mlade/
