U sklopu projekta „Osnaži me: Edukacijom i podrškom prema društvu bez nasilja“ Društvo za psihološku pomoć provodi aktivnost Anonimna pričaonica, kroz koju mladi imaju priliku anonimno postaviti pitanja o temama koje su im važne, situacijama koje ih muče i problemima s kojima se susreću tijekom odrastanja.
Na njihova pitanja odgovaraju psihologinje Društva za psihološku pomoć.
U nastavku donosimo neka od pitanja koja su nam mladi postavili i odgovore naših psihologinja.
- Zašto se vršnjačko nasilje često prepoznaje tek kad već napravi ozbiljnu štetu?
Postoji više razloga zbog kojih vršnjačko nasilje često ostane neprepoznato. Osobe koje doživljavaju vršnjačko nasilje često mogu osjećati strah od osvete u slučaju da se nekome povjere i brigu oko toga hoće li im drugi vjerovati. Mladi često osjećaju sram ili strah oko toga da roditeljima priznaju što se događa. Odrasli ponekad mogu krivo procijeniti da se radi o jednokratnom sukobu ili zadirkivanju, a ne o namjernom i dugotrajnom zlostavljanju. Drugi koji svjedoče nasilju ponekad nisu sigurni kako reagirati i mogu osjećati strah oko toga da i sami postanu meta nasilja. Svima uključenima može biti teško prepoznati radi li se o nasilju ili ne, osobito ako govorimo o verbalnom, emocionalnom ili digitalnom nasilju koje je često manje primjetno izvana. Promjene u ponašanju žrtve ili nasilnika mogu se pripisati drugim uzrocima, poput stresa u školi, razvojnim promjenama, i slično. Što je više nejasnoća oko toga što je nasilje i kako prikladno reagirati, to je teže prepoznati nasilje prije nego ono napravi ozbiljnu štetu. Neki od mogućih znakova da netko doživljava nasilje mogu biti: povlačenje iz društva ili aktivnosti koje su prije voljeli; izbjegavanje odlaska u školu ili korištenja mobitela; promjene raspoloženja, uznemirenost, razdražljivost ili tuga; poteškoće sa spavanjem ili fokusiranjem; pad školskog uspjeha ili gubitak interesa za školu; osjećaj srama, bespomoćnosti ili straha. Ako primijetite takve promjene kod nekoga, moguće je da doživljava vršnjačko nasilje. Na nasilje ne odgovarajte impulzivno jer ponekad upravo reakcija potiče daljnje uznemiravanje. Sačuvajte dokaze ako se radi o digitalnom nasilju, npr. napravite snimke zaslona poruka, komentara ili objava prije nego što ih izbrišete. Pružite podršku osobi koja ga doživljava i prijavite neprimjereno ponašanje odraslima. Pričajte o tome – razgovarajte s roditeljima, nastavnikom, stručnim suradnikom ili drugom odgovornom osobom. Što ranije prepoznamo da netko doživljava elektroničko nasilje, to brže možemo pružiti podršku koja je potrebna.
- Zašto je nekim mladima lakše govoriti o fizičkoj boli nego o mentalnom zdravlju?
Fizičku bol već i mala djeca lako percipiraju i na nju reagiraju. Tako već od malena imamo iskustvo da drugi ljudi prepoznaju naše reakcije na tjelesnu bol kao nešto stvarno i opravdano. Ako netko slomi ruku ili ima visoku temperaturu, okolina obično odmah prepoznaje da mu je potrebna pomoć. Međutim, mentalne teškoće, poput anksioznosti, depresivnog raspoloženja, usamljenosti ili osjećaja preopterećenosti, često nisu vidljive. Upravo zato mladi ponekad imaju osjećaj da će ih drugi doživjeti kao slabe i preosjetljive ili da će njihove probleme umanjivati rečenicama poput: „To je samo faza“ ili „Proći će“. U adolescenciji je posebno važna razvojna potreba za prihvaćanjem među vršnjacima. Strah od odbacivanja ili ismijavanja može biti razlog zbog kojeg mladi radije prešute svoje osjećaje. Neki ni sami ne znaju točno objasniti što proživljavaju. Emocije mogu biti intenzivne i kompleksne, a znati ih prepoznati i imenovati, vještina je koja se stječe i uči. Na vještinu prepoznavanja i iskazivanja emocija osobito utječu poruke koje mladi dobivaju iz okoline, prvenstveno obitelji, škole i društva. Ako odrastaju uz uvjerenje i poruke da „treba biti jak“ ili „probleme rješavati sam“, manja je vjerojatnost da će potražiti podršku kada im je teško. Osobito se kod mladića često dodatno naglašava očekivanje da budu jaki i da ne pokazuju ranjivost – npr. „Muškarci ne plaču“. Važno je naglasiti da mentalno zdravlje nije odvojeno od fizičkog zdravlja – ono je njegov sastavni dio. Kao što ne bismo ignorirali dugotrajnu fizičku bol, ne bismo trebali zanemarivati ni psihičku patnju. Razgovor s roditeljem, prijateljem, nastavnikom, školskim psihologom ili drugom odraslom osobom od povjerenja može biti prvi korak prema osjećaju olakšanja i pronalasku rješenja. Traženje pomoći nije znak slabosti, nego pokazatelj brige o sebi i vlastitom zdravlju.
- Zašto promatrači nasilja (oni koji gledaju, ali ne sudjeluju) rijetko reagiraju i je li njihova šutnja oblik podrške nasilju?
Mnogi misle da ljudi koji promatraju nasilje ne reagiraju zato što ih nije briga, ali najčešće nije tako. Kad se osoba nađe u situaciji da svjedoči nasilju, moguće je da osjeti strah, nesigurnost ili da jednostavno ne zna što napraviti. Ljudi često šute jer se boje da će i sami postati meta, da će ih drugi ismijavati ili odbaciti iz društva. Ponekad misle da će netko drugi reagirati ili nisu sigurni je li situacija dovoljno ozbiljna da se uključe. Ipak, važno je znati da šutnja može imati posljedice. Osobi koja doživljava nasilje može izgledati kao da je ostala sama i da nitko ne želi stati uz nju. S druge strane, osoba koja čini nasilje može steći dojam da je njezino ponašanje prihvatljivo jer ga nitko ne zaustavlja. To ne znači da je promatrač “kriv” za nasilje, ali njegova ili njezina reakcija može napraviti veliku razliku. Dobra vijest je da reagirati ne znači uvijek ući u sukob ili riskirati vlastitu sigurnost. Nekad je dovoljno nakon događaja prići osobi koja je bila izložena nasilju i pitati je kako je ili joj reći da nije sama. Možeš pozvati druge da zajedno reagirate, obavijestiti nastavnika, stručnog suradnika ili drugu odraslu osobu kojoj vjeruješ. Ako se nasilje događa na internetu, možeš prijaviti neprimjeren sadržaj, ne dijeliti uvredljive objave i pružiti podršku osobi koja je napadnuta. Iako ponekad mislimo da jedna osoba ne može ništa promijeniti, istraživanja pokazuju da je često dovoljno da se samo jedna osoba usprotivi nasilju kako bi i drugi skupili hrabrost učiniti isto. Važno je da znaš da ne moraš biti heroj niti sve riješiti sam ili sama. Dovoljno je da ne okrećeš glavu i da potražiš siguran način kako pomoći. Čak i mala gesta podrške može nekome pokazati da nije sam i spriječiti da se nasilje nastavi.
- Zašto odrasli često podcjenjuju koliko vršnjačko nasilje utječe na dugoročno mentalno zdravlje?
Od djetinjstva do odrasle dobi mnoge su godine životnog iskustva. Odrasli znaju da će se odnosi razvijati i mijenjati, da će neki bliski ljudi otići, a doći nova prijateljstva i novi počeci, da su okolnosti promjenjive i prolazne. Znaju i da se mnogo toga može proživjeti i preživjeti. Djeci i mladim osobama, međutim, mnoge se stvari događaju prvi put i njihova je perspektiva često jedina koju u tom trenutku imaju. Ono što se odrasloj osobi čini prolaznom epizodom, djetetu ili mladoj osobi može izgledati kao odjavna špica igranog filma. Ono što odrasloj osobi može izgledati kao bezazlen sukob ili sastavni dio odrastanja – „Jer je tako bilo i meni u toj dobi, pa vidi me danas…“ – djetetu ili mladoj osobi može predstavljati ozbiljno iskustvo ponižavanja, odbacivanja ili ugroženosti. Takve usporedbe iskustava mogu biti varljive jer nije svako ponašanje među vršnjacima isto. Postoji velika razlika između uzajamne šale ili prolaznog sukoba i ponavljanog ponižavanja, isključivanja, zastrašivanja ili napadanja djeteta ili mlade osobe od strane vršnjaka.
Djetinjstvo i adolescencija razdoblja su u kojima su pripadanje vršnjačkoj skupini, prihvaćenost i mišljenje vršnjaka izrazito važni za razvoj pozitivne slike o sebi. Problem je što posljedice vršnjačkog nasilja često nisu odmah vidljive. Iz straha da im odrasli neće vjerovati, da će umanjiti problem ili da će njihovom reakcijom situacija postati još gora, djeca i mlade osobe nerijetko nastoje održati privid „normalnosti“. Ne govore o onome što proživljavaju, trpe, ignoriraju ili se brane kako najbolje znaju, a istodobno pokušavaju ispunjavati školske obveze i sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima. Takvo stalno balansiranje može biti izrazito iscrpljujuće i s vremenom ostaviti trag na svakodnevnom funkcioniranju. Ako vršnjačko nasilje traje dulje, osobito ako dijete ili mlada osoba nema osjećaj da je odrasli mogu ili žele zaštititi, ono može utjecati na način na koji doživljava sebe, druge ljude i odnose. S vremenom se mogu javiti preplavljujući osjećaji odbačenosti i usamljenosti, krivnje i srama jer često povjeruju da su upravo takvi kakvima ih nasilni vršnjaci opisuju što zatim prerasta u tjeskobu, povlačenje, depresivnost, značajne probleme sa samopoštovanjem.
Situaciju dodatno otežava činjenica da se nasilje danas odvija i u digitalnom prostoru. Ponižavajuća poruka, fotografija ili objava mogu se vrlo brzo proširiti, postati dostupne velikom broju ljudi i pratiti dijete ili mladu osobu i nakon što napusti školsko okruženja. Od takvog se nasilja nije moguće jednostavno odmaknuti i „odmoriti“. Ono može postati gotovo sveprisutno. Vršnjačko nasilje zato ne treba promatrati kao nešto što dijete ili mlada osoba jednostavno mora „pretrpjeti“ kao dio odrastanja. Kada se ponavlja i traje, može ostaviti ozbiljne posljedice. To ipak ne znači da će svako dijete ili mlada osoba koja je doživjela nasilje imati trajne teškoće. Pravodobna reakcija odraslih, jasno zaustavljanje nasilja, podrška i ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti mogu značajno smanjiti rizik od negativnih dugoročnih posljedica.
Zato je zadatak je svake odrasle osobe koja se nalazi u poziciji zaštite vidjeti i čuti dijete ili mladu osobu izloženu vršnjačkom nasilju, razumjeti iskustvo iz njihove perspektive, „hodati u njihovim cipelama“ i pružiti im ono što im je u tom trenutku najpotrebnije: sigurnost i ozbiljno shvaćanje situacije te poslati jasnu poruku počiniteljima da nasilje nije dopušteno. Ali, prije svega, dati im do znanja da nisu sami.
- Zašto se neki oblici nasilja (poput isključivanja iz društva) ne shvaćaju jednako ozbiljno kao fizičko nasilje?
Fizičko nasilje često je lakše prepoznati jer vidimo što se dogodilo, a ponekad ostane modrica ili druga ozljeda. Kod isključivanja iz društva ili ignoriranja posljedice nisu toliko vidljive i puno ih je teže primijetiti. Osim toga, isključivanje se često događa kroz niz manjih postupaka. Na primjer, nekoga stalno izostavljaju iz druženja, ignoriraju kada nešto kaže, izbacuju iz zajedničkih grupa ili nagovaraju druge da se s njim/njom ne druže. Svaka od tih situacija nekome sa strane može izgledati kao sitnica. Zbog toga odrasli i vršnjaci ponekad ne primijete što se zapravo događa ili misle da je to „normalan dio odrastanja“, ili dječja svađa. Nekima je teško razlikovati nasilje od uobičajenih problema u odnosima. Svatko se nekad posvađa, ne bude pozvan na druženje ili se prijateljstvo jednostavno prekine. Ponašanja poput namjernog i učestalog isključivanja osobe iz društva, okretanja drugih protiv nje ili joj davanja do znanja da je u društvu nepoželjna treba shvatiti ozbiljno. To što nema vidljive ozljede ne znači da takvo ponašanje žrtvu ne boli. Svima nam je važno biti prihvaćen u društvu i imati osjećaj da negdje pripadamo. Kada je netko dulje vrijeme isključen ili odbačen, može se osjećati usamljeno, posramljeno ili početi misliti da s njim nešto nije u redu. S vremenom to može utjecati na njegovu sliku o sebi i odnose s drugima. Ako se tebi ili nekome koga poznaješ takve situacije događaju, važno je o tome razgovarati s odraslom osobom kojoj vjeruješ poput roditelja, nastavnika, školskog psihologa nekom drugom bliskom osobom.
- Koliko školski sustav stvarno štiti žrtve, a koliko samo reagira kad je već kasno?
Školski sustav ima važnu ulogu u zaštiti učenika od vršnjačkog nasilja te propisani protokol koji je obavezan primijeniti u slučaju nasilja. Nažalost, nasilje nije uvijek lako uočiti. Posebno zato što ga mlade osobe često ne prijavljuju. Razlozi mogu biti različiti – strah da im se neće vjerovati, da će ih se doživjeti kao „tužibabe“, da će se situacija nakon prijave dodatno pogoršati ili jednostavno nepovjerenje u to da će se nešto doista promijeniti. Neki oblici nasilja vidljiviji su od drugih. Fizički incident obično lakše privuče pažnju odraslih, dok isključivanje iz društva, širenje glasina, ponižavanje, pritisak grupe ili nasilje u digitalnom prostoru mogu dugo ostati neprimijećeni. Upravo zato nije dovoljno reagirati nakon što se dogodi nešto ozbiljno. Prevencija nasilja jednako je važna, ako ne i važnija od intervencije. To znači stvarati školsku atmosferu u kojoj je jasno da se nasilje ne tolerira, u kojoj učenici znaju prepoznati različite oblike nasilja i u kojoj imaju osjećaj da se odrasloj osobi mogu obratiti bez straha da će njihov problem biti umanjen ili ignoriran. Pri tome znaju tko je odrasla osoba unutar školskog sustava s kojom mogu razgovarati i koja im može pružiti potrebnu podršku.
Važno je pritom razlikovati sukob od vršnjačkog nasilja. Nije svaka svađa nasilje. Sukobi su sastavni dio života jer nemaju svi ljudi iste potrebe u isto vrijeme i ponekad se jednostavno ne slažu. U sukobu su obje strane ravnopravne i obje imaju mogućnost zauzeti se za sebe. Kod vršnjačkog nasilja postoji obrazac povređivanja i neravnoteža moći zbog koje se jedna osoba sve teže može sama zaštititi.
Jednako je važno što se događa nakon prve reakcije škole. Razgovor ili pedagoška mjera sami po sebi ne znače da je problem riješen. Potrebno je pratiti je li nasilje zaista prestalo, osjeća li se učenik ponovno sigurno i je li se promijenila dinamika među vršnjacima. Upravo su praćenje i dosljednost ono što često odlučuje hoće li intervencija ostati samo formalna ili će stvarno imati zaštitni učinak. Zato bih rekla da pravo pitanje nije samo reagira li škola kada se nasilje dogodi, nego i kakvu kulturu gradi prije nego što do nasilja uopće dođe. Nulta tolerancija na nasilje, jasne granice, dostupni i pouzdani odrasli te kontinuiran preventivni rad stvaraju okruženje u kojem je veća vjerojatnost da će učenik potražiti pomoć na vrijeme – a to je iznimno važan prvi korak u zaštiti.
- Zašto je nekima lakše braniti nasilnika nego stati uz žrtvu?
Na prvi pogled može se činiti neshvatljivim da netko opravdava ili brani osobu koja čini nasilje. Međutim, činjenica je da ljudi često ne reagiraju samo prema onome što smatraju ispravnim, nego i prema onome što osjećaju da je sigurnije za njih same u tom trenutku. U školskom okruženju vršnjačka pripadnost ima veliku važnost. Ako je nasilnik popularan, utjecajan ili dio dominantne, „popularne“ skupine, neki će ga braniti ili šutjeti iz straha da i sami ne postanu meta ismijavanja, isključivanja ili nasilja. Ponekad ljudi umanjuju ozbiljnost situacije govoreći da je riječ o šali i zezanciji, a da je žrtva „preosjetljiva“. Takva objašnjenja mogu biti način da izbjegnu osjećaj odgovornosti ili neugodu koju izaziva suočavanje s nepravdom. Također, postoji psihološki fenomen poznat kao efekt promatrača – kada je prisutno više ljudi, pojedinac često pretpostavlja da će netko drugi reagirati, pa na kraju ne reagira nitko. Važno je razumjeti da podrška nasilniku ne znači uvijek odobravanje nasilja. Često je riječ o nesigurnosti, pritisku grupe ili nedostatku vještina kako pomoći žrtvi. S druge strane, stati uz osobu koja trpi nasilje zahtijeva hrabrost i empatiju. Dobra je vijest da nije potrebno biti „heroj“ kako bi se pomoglo. Ponekad je dovoljno ne prepričavati dalje incident koji se dogodio, pružiti podršku žrtvi nakon događaja, uključiti je u društvo ili obavijestiti odraslu osobu kojoj vjerujemo. Istraživanja pokazuju da čak i jedna osoba koja stane uz žrtvu može značajno smanjiti osjećaj usamljenosti i negativne posljedice nasilja. Škole bi trebale biti mjesta nulte tolerancije na nasilje te poticati učenike na razvoj empatije, uvažavanja i sigurno prijavljivanje nasilja. Time se nastoji stvoriti okruženje u kojem je lakše napraviti ono što je ispravno, pa čak i kada to nije najlakši izbor. Nadamo se da i tvoja škola aktivno radi na tome!
- Što učiniti ako koliko god se trudim roditelji mi i dalje govore da sam lijena i stalno ležim u krevetu, a i često dobivam momente kad se samo osjećam prazno i nije mi do ničega?
Hvala ti na povjerenju. Vjerujem da se osjećaš bespomoćno kad se trudiš, a izvana dobiješ poruku da si lijena. Postoji puno objašnjenja za ponašanja koja djeluju kao lijenost, koja se razlikuju ovisno o tome koja potreba se nalazi u podlozi i kako se odražava na život osobe. Primjerice, osoba koja ima stresnu svakodnevicu može imati veću potrebu za ležanjem kako bi si ponovo napunila baterije. Međutim, ako kroz lijenost ne doživljavaš odmor, opuštanje i zadovoljstvo, to može upućivati na to da postoji problem u podlozi. Potreba za ležanjem praćena osjećajem praznine i bezvoljnosti može upućivati na sniženo raspoloženje. Takvo raspoloženje može trajati kratko, npr. dan ili dva nakon tužnog događaja, ili dugo, npr. dva tjedna bez jasnog povoda. Primarni simptomi su tužno raspoloženje te gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti i osjećaja ugode koji ih prati, uz koje se mogu javljati: promjene u spavanju (teškoće usnivanja ili prekomjerno spavanje); promjena razine aktivnosti (usporenost i bezvoljnost ili ubrzanost i tjelesni nemir); promjene apetita (slaba potreba za hranom ili jaka potreba za hranom); nedostatak energije, snažan umor; manjak motivacije i volje za obavljanjem uobičajenih aktivnosti; osjećaj bezvrijednosti i krivnje; teškoće s koncentracijom, usporeno razmišljanje i neodlučnost; ponavljajuće negativne misli ili suicidalnost. U slučaju da kod sebe primjećuješ neke od opisanih doživljaja i traju dulje od dva tjedna, to upućuje na razlog za brigu. Moguće je da tvoji roditelji izvana vide samo vanjske znakove lijenosti, npr. ležanje i neobavljanje aktivnosti, a nisu svjesni svega što ti se događa iznutra, npr. da se osjećaš prazno i bezvoljno. Pitam se kako ti djeluje ideja razgovarati s roditeljima o tome što doživljavaš iznutra ili se obratiti stručnjacima mentalnog zdravlja. Za podršku se možeš obratiti Hrabrom telefonu za djecu putem broja 116 111, školskoj psihologinji ili nama za savjetovanje u Centru Modus, za koje je potrebna suglasnost roditelja.
- Kako da razgovaram s roditeljima o svojem mentalnom zdravlju ako me ne shvaćaju ozbiljno?
Ponekad je teško s roditeljima razgovarati o osjećajima, a još je teže ako imaš dojam da te ne razumiju ili ne shvaćaju ozbiljno. Možda si već pokušao/la razgovarati s njima, a oni su ti odgovorili nešto poput: „Proći će“, ili „Pusti, nemoj toliko razmišljati o tome“. Vjerujem da je frustrirajuće dobiti takav odgovor nakon što skupiš hrabrost da nešto kažeš. Nakon toga, možeš imati dojam kako nema smisla opet pokušavati. Roditelji ponekad ne primijete koliko nam je teško ili ne znaju kako pomoći. Neki se uplaše i umanje problem, a nekima je ta tema jednostavno strana. To ne znači da im nije stalo ili da tvoji osjećaji nisu važni. Ako želiš ponovo razgovarati s njima, odaberi neki miran trenutak kad niste u žurbi, primjerice nakon večere ili u šetnji.
Pokušaj što jasnije opisati što ti se događa i koliko dugo traje. Umjesto: „Loše mi je“, možeš reći: „Već neko vrijeme sam često tužan/na“, ili „Puno brinem, ne mogu se opustiti i to me jako muči“. Moguće je da zbog toga slabije spavaš, teže se koncentriraš u školi ili izbjegavaš druženja s prijateljima, reci im i to. Možeš im reći i što ti od njih treba, poput toga da ti je važno da te samo poslušaju ili da misliš kako bi ti pomogao razgovor sa psihologom.
Ako te roditelji i dalje ne shvaćaju ozbiljno, možeš se obratiti nekoj drugoj odrasloj osobi kojoj vjeruješ, primjerice članu obitelji, profesoru, školskom psihologu, pedagogu ili liječniku. Oni ti mogu pružiti podršku i pomoći ti da roditeljima objasnite što ti se događa. Važno je naglasiti da ne trebaš čekati da ti bude jako loše da bi potražio/la pomoć. Ako te nešto muči i teško ti je nositi se s tim, imaš pravo o tome razgovarati i dobiti podršku. Možeš nazvati i Hrabri telefon na 116 111.
- Zašto je toliko teško prestati razmišljati o tome što drugi misle o nama?
Svi se povremeno zapitaju što drugi misle o njima i kakav su dojam ostavili. Sasvim je normalno da ti je važno što drugi misle o tebi jer svi želimo biti prihvaćeni, imati prijatelje i osjećati da pripadamo. Problem nastaje kada mišljenje drugih postane važnije od onoga što ti misliš o sebi. Tada možeš početi previše analizirati što si rekao/la, kako izgledaš, što će netko pomisliti o tvojoj objavi ili hoćeš li biti dovoljno dobar/ra. To može izazvati stres, nesigurnost i osjećaj da se stalno moraš prilagođavati drugima. Važno je znati da ljudi puno manje razmišljaju o nama nego što mi često mislimo. Većina je zapravo zaokupljena vlastitim brigama, izgledom i pitanjima poput: “Jesam li rekao nešto glupo?” ili “Što drugi misle o meni?”. Drugim riječima, i oni često razmišljaju isto što i ti. Također, ne možeš kontrolirati tuđe mišljenje. Bez obzira na to što napraviš, uvijek će postojati ljudi kojima ćeš se sviđati i oni kojima nećeš. To nije znak da s tobom nešto nije u redu, nego da smo svi različiti i imamo različite ukuse, vrijednosti i očekivanja. Ono što može pomoći jest da se češće zapitaš: “Što ja mislim o sebi?” ili “Hoće li biti važno za mjesec ili godinu dana?” Što više gradiš samopouzdanje i upoznaješ svoje vrijednosti, to će mišljenje drugih imati manju moć nad tobom. Ne znači da ćeš potpuno prestati razmišljati o tome što drugi misle, a to nije ni cilj. Cilj je da njihovo mišljenje ne određuje tvoju vrijednost niti tvoje odluke. Kad naučiš više vjerovati sebi, osjećat ćeš se slobodnije biti ono što jesi, a upravo su takvi ljudi najčešće i najsigurniji u sebe.
„Ovaj Projekt provodi se uz financiranje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.“