Integracija stranaca u je dvosmjeran proces u kojem oni koji dolaze prihvaćaju većinsku kulturu zajednice u kojoj namjeravaju živjeti, ali zadržavaju i njima važne element svoje domicilne kulture. U tom procesu domaćini mogu biti više ili manje otvoreni spram ljudi koji su u nečemu drugačiji od njih i njihove domicilne kulture. Taj se proces odvija na različitim razinama kontakta došljaka i interakcije s institucijama i građanima u lokalnim zajednicama. Kulturološke, ekonomske, identitetne i druge svakodnevne dimenzije integracije u lokalnim zajednicama posredovane su aktivnostima različitih nacionalnih i lokalnih dionika integracije. Stvaranje preduvjeta za uključivanje azilanata u hrvatsko društvo iziskuje zajedničke napore svih dionika sustava i kontinuiran rad na informiranju i senzibiliziranju domaće javnosti na prisutnost, prava i obveze osoba pod međunarodnom zaštitom, kako bi se prevenirale i ublažile pojave diskriminacije, isključivanja i marginalizacije, te kako bi ti ljudi bili prihvaćeni kao članovi lokalnih zajednica i društva u cjelini.
Istraživanje spremnosti na integraciju izbjeglica
U velikom istraživanju za potrebe Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na 1.272 hrvatskih građanki i građana anketom su ispitani njihovi stavovi prema azilantima, spremnost i ograničenja za prihvat i uključivanje azilanata u lokalne zajednice, te s njima povezni faktori. Uzorak je bio reprezentativan za četiri regije u kojima je postojalo iskustvo kontakata s azilantima. U drugom dijelu istraživanja nizom intervjua s ključnim dionicima integracije su u 30 odabranih općina, gradova i županija ispitane potrebe, kapaciteti i izazovi zajednica za integriranje azilanata. Uz to su izrađena i dva instrumenta: jedan služi lokalnim zajednicama za samo-ocjenjivanje svojih postojeće potreba, resursa i kapaciteta za planiranje i provedbu integracije, a drugi je namijenjen azilantima i služi njihovoj samo-procjeni potreba i stupnja njihove zadovoljenosti.
Kakvo je stanje?
Rezultati na ukupnom uzorku pokazuju da građanke i građani Hrvatske u prosjeku iskazuju neutralne stavove prema azilantima. No iskazuju blagu realističnu, te nešto izraženiju simboličku prijetnju zbog dolaska izbjeglica u Hrvatsku. Percepcija realistične međugrupne prijetnje je doživljaj o tome da li pripadnici neke druge grupe (u ovom slučaju azilanti) svojim postojanjem i ponašanjem ugrožavaju dobrobit, ekonomske interese, stabilnost i sigurnost domaćih ljudi. Simbolička prijetnja je doživljaj da li pripadnici druge grupe ugrožavaju vrijednosti, kulturu i grupni identitet domaćih ljudi. U pogledu očekivanih negativnih promjena u zajednici zbog dolaska azilanata, sudionici također u prosjeku iskazuju neutralni odnos. Nadalje, uglavnom nisu spremni osobno pomagati azilantima u njihovom uključivanju u zajednicu, ali iskazuju blagu podršku postojećim pravima azilanata. U pogledu čestine kontakata s azilantima nešto je više od polovine sudionika (52 %) imalo kontakte s njima, premda rijetko, a većinom to iskustvo ocjenjuju niti pozitivno niti negativno.
Javni mediji (tiskana i online izdanja novina, televizija i radio) su najčešći izvor informiranja – preko 90 % građanki i građana se tako informira o azilantima, a potom su to društvene mreže, koje kao izvor informacija o azilantima koristi gotovo polovina sudionika (46 %). Pritom oni procjenjuju da je medijski prikaz azilanata blago negativan.
Socijalna bliskost koju su sudionici spremni ostvariti s azilantima na razini je prihvaćanja njih kao kolega na poslu, susjeda i prijatelja, ali nisu spremni na najbliskije odnose s azilantima.
U pogledu akulturacijskih oblika, odnosno kako bi azilanti trebali postupati u pogledu prihvaćanja hrvatske i zadržavanju vlastite kulture, najveći broj sudionika (71 %) smatra poželjnim integraciju u društvo (zadržavanje i vlastite i prihvaćanje kulture primateljice). Oko petine sudionika zagovara asimilaciju, tj. očekuju da se azilanti odreknu svoje specifične kulture i prihvate samo domicilnu. Mišljenje da azilanti trebaju zadržati samo svoju kulturu, bez prihvaćanja hrvatske, što zapravo implicira getoizaciju tih ljudi, podržava 4 % sudionika.
Tek oko petine sudionika procjenjuje približno točnim broj osoba s odobrenim azilom u Hrvatskoj. Najviše, gotovo polovica sudionika precjenjuje taj broj, a nešto više od četvrtine misli da je azilanata manje nego ih zaista ima. Ovi su nalazi sukladni odgovorima o poželjnom broju azilanata u budućnosti: jednaki broj sudionika (46 %) smatra da bi broj azilanata trebao ostati isti, koliko ih želi da se taj broj smanji (premda zapravo ne znaju koliko ih je!).
Postoje i jasne regionalne razlike, tako da najmanje pozitivne stavove prema azilantima, najvišu percepciju i realistične i simbolične prijetnje, najnižu podršku pravima azilanata, najviša očekivanja negativnih promjena zbog njihovog uključivanja u zajednice, te najmanju spremnost za osobnu pomoć nalazimo kod sudionika u dalmatinskoj regiji. Nakon nje slijedi istočna Hrvatska, potom primorska i središnja regija, u kojima su ovi stavovi pozitivniji. Čestina kontakta s azilantima je u svim regijama niska, a najniža u istočnoj, te u dalmatinskoj regiji. U kvaliteti kontakta, međutim, nema regionalnih razlika i u svima se on procjenjuje neutralnim. Spremnost na bliske kontakte najmanja je u dalmatinskoj regiji, potom u istočnoj Hrvatskoj, a najviša u primorskoj i središnjoj. U svim regijama sudionici preferiraju integraciju kao oblik akulturacije, osim što su u dalmatinskoj regiji sudionici podijeljeni između preferiranja asimilacije i integracije. Broj azilanata se ne procjenjuje točno niti u jednoj regiji, no dok se on u svim regijama precjenjuje, u istočnoj Hrvatskoj se taj broj podcjenjuje. Također, dok su stanovnici središnje i primorske Hrvatske skloniji broj azilanata ostaviti istim i u budućnosti, stanovnici istočne i dalmatinske regije skloniji su ga smanjiti.
Što to znači?
U Hrvatskoj je malo zajednica koje imaju iskustvo prihvata i integracije azilanata. Većina lokalnih zajednica obuhvaćenih ovim istraživanjem zapravo o tome ne razmišlja niti se priprema. Ipak, dionici integracije ističu da su im pravodobne i vjerodostojne informacije o planovima dolaska i razmještaja azilanata ključna potreba, te da će im informacije od nadležnih ministarstava, ali ponajprije od Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kao središnjeg koordinativnog tijela, omogućiti da započnu pripreme za integracijske aktivnosti i eventualni prihvat azilanata.
Općenito govoreći, hrvatske građanke i građani većinom imaju neutralan stav prema azilantima. Takav stav je povezan s blago izraženim doživljajem prijetnje zbog dolaska azilanata koja se očituje u brigama zbog konkurencije na postojeće društvene resurse, te ugrožavanja hrvatskog identiteta i kulture. Premda je sadržaj tih briga sličan kao i u prethodnim istraživanjima provedenima na prigodnim i uglavnom studentskim uzorcima, rezultati na ovom reprezentativnom uzorku pokazuju da postoji samo blagi doživljaj prijetnje zbog ugrožavanja resursa i ugrožavanja vlastite kulture. U kontekstu integracijskih politika ovo je vrlo važan nalaz koji upućuje da postoji prostor za djelovanje na stavove i percepcije građana. Osmišljena politika treba voditi računa da se ne poveća doživljaj ugroze domaćeg stanovništva, nego ističu koristi i prednosti uključivanja izbjeglica u hrvatsko društvo.
To je povezano i s drugim važnim nalazom prema kojem hrvatske građanke i građani većinom podržavaju integracijski oblik uključivanja azilanata u društvo, što znači da očekuju da azilanti prihvate hrvatsku kulturu i običaje, ali pristaju da istodobno zadrže svoju kulturu. U ovom je kontekstu važno naglasiti i to da građani uglavnom neutralno procjenjuju moguće negativne promjena u zajednici do kojih bi moglo doći u povodu dolaska azilanata, kao i to da iskazuju blagu podršku ostvarivanju njihovih zakonskih prava. Stoga, kako se percepcija kulturne različitosti ne bi pojačavala i time dalo povoda za porast doživljaja prijetnje kod domaćeg stanovništva, posebno one simboličke, integracijske politike trebaju voditi računa o uključivanja azilanta u dobro pripremljene i temeljito senzibilizirane zajednice, a pozitivne ishode i primjere dobrih integracijskih praksi učiniti široko vidljivima i istaknutima.
Pri tome valja koristiti činjenicu da se velika većina građanki i građana o azilantima informira iz javnih medija, a gotovo polovina i s društvenih mreža, pa upravo ove medije valja koristiti kako bi se senzibilizirala šira javnost i prenijeli pozitivni integracijski primjeri. Takva praksa može ojačati spremnost domaćeg stanovništva na kontakt s azilantima. To je posebno važno pod vidom nalaza da većina sudionika procjenjuje da je prikaz u medijima blago negativan. Stoga proizlazi da medijske poruke treba pažljivo kreirati i osigurati da medijska vidljivost primjera dobre prakse i uspješne integracije bude dovoljna.
Za sada, građanke i građani nisu spremni na bliskije odnose s azilantima, ali jesu na odnose susjeda, prijatelja i suradnika na poslu. Tu činjenicu integracijske politike trebaju iskoristiti kao potencijalnu prednost, jer će upravo ti odnosi – susjedski i susreti u radnom okružju – biti ujedno i temeljni kontakti građana Hrvatske i azilanata. Imajući da umu da je kulturni obrazac života u razmjerno dobro povezanim socijalnim mrežama susjedstava u nas još uvijek prisutan, posebno u manjim sredinama, spremnost domaćeg stanovništva na susjedske odnose s novim sugrađanima pokazuje da se upravo na razini susjedstava treba odvijati priprema zajednica u koje dolaze azilanti. U tom pogledu prvi, susjedski kontakt može imati ključnu važnost za razvoj kasnijih odnosa, onih prisnijih i prijateljskih, što je dobro poznat nalaz u teoriji kontakta između grupa. Na slična razmišljanja nailazimo kod nekih predstavnika upravnih i stručnih institucija.
Valja imati na umu da gotovo polovica ispitanih građanki i građana nije imala nikakvog kontakta s azilantima, a oni koji jesu svoje susrete s njima procjenjuju neutralno – niti pozitivno, niti negativno. Stoga je važno u zajednicama osmisliti raznolike i nezahtjevne aktivnosti u kojima bi mogućnost susretanja mogla doći do izražaja.
Vrlo je važno da stavovi hrvatskih građana imaju potencijal otkloniti se i u pozitivnu i u negativnu stranu, pa je stoga važno osmišljenim, ciljanim i koordiniranim politikama naslanjati se na pozitivne stavove domaćih stanovnika i omogućiti građanima sudjelovanje u uključivanju azilanata. Rezultati pokazuju da sugovornici u mnogim lokalnim zajednicama prepoznaju temelje pozitivnih stavova građana u činjenici da su i sami prošli iskustvo izbjeglištva za vrijeme Domovinskog rata ili u iskustvu suživota s različitim nacionalnim manjinama. Međutim, nerijetko sugovornici iz lokalnih zajednica izvještavaju o negativnim, pa i predrasudnim stavovima lokalnog stanovništva. No taj dojam iz lokalnih zajednica ne odgovara rezultatima ispitivanja stavova reprezentativnog uzorka građana u tim regijama, kao niti iskustvima o kojima su govorili azilanti. Oni uglavnom izvještavaju o dobroj prihvaćenosti u lokalnim zajednicama, uz vrlo mali broj incidentnih situacija.
Dakle, rezultati provedenog istraživanja pokazuju da integracijski potencijal postoji, pa je na odgovornim državnim politikama da se on iskoristi kako bi politike integracije bile što uspješnije i za domicilno stanovništvo i za azilante. Pri tome ključne napore treba usmjeriti na lokalne zajednice, ponajprije na njihova vodstva i ciljane službenike, a onda i na lokalnu javnost.
Dr.sc. Dean Ajduković
Društvo za psihološku pomoć
