Alarmantne situacije u području javnog zdravstva, kao što je pandemija bolesti COVID-19 uzrokovana koronavirusom, vrlo su stresne za pojedince i društvo u cjelini. Strah i anksioznost do kojih posljedično dolazi mogu voditi do pojave nepoželjne društvene stigmatizacije.
Društvena stigma u kontekstu zdravlja predstavlja negativne stavove i ponašanja prema osobi ili grupi ljudi koji dijele određene karakteristike i/ili specifičnu bolest. To se manifestira kroz negativno obilježavanje osobe, nastanak negativnih stereotipa usmjerenih prema određenoj osobi, osoba se diskriminira, tretira ju se na drugačiji način, a može doći i do gubitka društvenog statusa zbog percipirane povezanosti s određenom bolesti. Takva ponašanja mogu negativno utjecati na osobe koje zaista boluju od određene bolesti (ili se pretpostavlja da bi mogle bolovati), ali i na njihove obitelji, prijatelje i lokalnu zajednicu.
Prema dosadašnjim istraživanjima, zarazne bolesti su osobito povezane s postojanjem stigme. To se osobito događa ako su zadovoljene četiri jedinstvene okolnosti: 1) kada se zaraženi pojedinac smatra odgovornim ili krivim za dobivanje bolesti, 2) kada bolest može imati smrtni ishod ili izazvati degenerativne promjene, 3) kada se bolest smatra zaraznom i štetnom za druge i 4) kada je bolest fizički očita. Osim što COVID-19 može zadovoljavati sve navedene kriterije, razinu stigme u ovom slučaju mogu dodatno pojačati i sljedeće činjenice: radi se o bolesti koja je nova i o kojoj imamo još mnogo nepoznanica, ljudi su skloni strahu od nepoznatog i taj je strah lako povezati s drugima – upravo je podjela društva na „mi“ (zdravi) i „oni“ (zaraženi) temeljna karakteristika svake stigme.
Stigma povezana s bolesti se diljem svijeta izražava na različite načine, a može biti suptilna poput izbjegavanja i odbacivanja, ali i vrlo dramatična poput fizičkog nasilja. Osim toga, može se očitovati kroz onemogućavanje/otežavanje pristupa zdravstvenim uslugama, obrazovanju, zapošljavanju ili stanovanju. Navedeno za posljedicu može imati negativan utjecaj na samu egzistenciju i društvenu koheziju, ali i narušeno mentalno zdravlje stigmatiziranih pojedinaca, grupa i zajednica u kojima žive. Iako smo toga ponekad svjesni, skloni smo stigmatizirajućem ponašanju prema zaraženim osobama i njihovom odbacivanju zbog toga što želimo učiniti da se mi osjećamo sigurnije.
No, istraživanja pokazuju kako stigme ne povećavaju sposobnost modernih društava za preživljavanje zaraznih bolesti, već suprotno – mogu biti važni pokretači problematične dinamike bolesti i djelovati kao katalizatori pogreški u zaštiti javnog zdravlja. Zbog toga se stigma povezana s bolesti često smatra najštetnijom formom društvene stigme uopće. Naime, ako se ljudi pribojavaju toga hoće li biti stigmatizirani i na koji će se način okolina prema njima ponašati, skloniji su prikrivanju činjenica koje se smatraju rizičnim faktorima za dobivanje bolesti (npr. nedavna putovanja, kontakti sa zaraženima), ignorirati i umanjivati simptome u svrhu izbjegavanja traženja liječničke pomoći, testiranja te ulaska u sustav zdravstvene skrbi. Na taj se način smanjuje mogućnost rane detekcije bolesti, primanja pravovremene adekvatne zdravstvene skrbi kako bi se spriječilo pogoršanje simptoma, a u konačnici i daljnje prevencije širenja bolesti. Drugim riječima, zbog toga se može povećati vjerojatnost razvoja težeg oblika bolesti i mogu se stvoriti poteškoće u kontroliranju širenja zaraze.
Usprkos navedenom, svakodnevno svjedočimo sve većem broju novinskih natpisa o slučajevima stigmatizacije i diskriminacije uslijed zaraze koronavirusom – od strane obitelji, susjeda, prijatelja pa čak u pojedinim slučajevima i od strane stručnih službi. Nažalost, radi se o svjetskom trendu o kojem se u svojem priopćenju od 16. ožujka oglasila i Svjetska zdravstvena organizacija koja apelira na empatiziranje s osobama pogođenim virusom te osuđuje njihovu stigmatizaciju.
Ono što pomaže u smanjenju stigme povezane s COVID-19 jest širenje jasnih, točnih i pravovremenih informacija, ali i visoka razina povjerljivosti i privatnosti u radu s oboljelima te njihovim kontaktima, za što odgovornost primarno leži na zdravstvu i donositeljima odluka. Osim toga, velika odgovornost je i na medijima koji su trenutno glavni izvor informiranja građana te je u tu svrhu izdana nova UNICEF publikacija s detaljnim uputama o postupanju pri takvom izvještavanju. No, naravno, osobna odgovornost je i na svima nama kao pojedincima. Što mi možemo učiniti kako bi se zaustavila daljnja stigmatizacija oboljelih?
– Dijelimo samo točne i provjerene informacije iz relevantnih izvora, odnosno, izbjegavajmo širenje neprovjerenih dezinformacija.
– Istupimo ako čujemo, vidimo ili pročitamo dezinformacije ili pak primijetimo negativan pristup koji potiče na diskriminaciju i nasilje. Ispravimo lažne informacije i podsjetimo autora kako nas predrasude u govoru i ponašanjima u konačnici sve čine nesigurnijima.
– Pokažimo suosjećanje i također istupimo ako čujemo druge kako komentiraju osobe u našoj zajednici na stigmatizirajući, negativan način.
– Pružimo podršku onima koji su pogođeni virusom – putem telefonskih razgovora ili dopisivanja, praktičnom svakodnevnom pomoći ako je potrebna (npr. odlaskom do dućana, pripremanjem i dostavljanjem obroka)
– Suzdržimo se od hostilnosti, osude i poticanja stigmatizacije.
– Zapamtimo: osobe koje imaju dijagnosticiran COVID-19, u bolnici su ili izolaciji te osobe koje su potencijalno bile izložene koronavirusu i nalaze se u samoizolaciji, rade upravo ono što je ispravno i na taj način pomažu zaštititi sve nas ostale, a to zasigurno nije razlog za njihovu diskriminaciju.
Autorica:
Petra Kožljan, mag. psih.
Društvo za psihološku pomoć
UNICEF publikacija:
https://www.unicef.org/documents/social-stigma-associated-coronavirus-disease-covid-19
